New York ljubavna afera

nyc-01

New York City grad je prema kojemu ne možeš biti indiferentna. Ili ga voliš, ili ga ne voliš, ali ignorirati ga ne možeš. Impozantan je, kao zaseban svijet, matrix koji te usiše u sebe, a kada te ispljune van nađeš se označenom, kao da te grad prisvojio i sada si njegova pa makar se nikada više i ne sreli. New York City grad je u kojem treba živjeti nekoliko mjeseci ili nekoliko života. Treba ga vidjeti u svim njegovim fazama i svući se da i on vidi tebe u svim tvojim fazama.

Često kažem da se Američki san sanja još jedino na Balkanu, a od nedavno vjerujem da se ostvaruje još jedino u New Yorku. Sjedinjene Američke Države ušle su u doba koje će se u budućnosti zasigurno nazivati mračnom prošlosti. New York City uvijek je bio zaseban, sada više nego ikada. Postoji SAD i postoji New York.

Sanjala sam ga i ja od malena. Teško mi je razlučiti što je došlo prvo – san o New Yorku, ili san o odlasku. Ali moja neobjašnjiva čežnja za tim gradom koji nisam poznavala utjecala je na gotovo sve što se u mom životu dogodilo. Kada sam u osnovnoj školi počela smarati s učeničkim razmjenama, na umu sam imala New York. Kada sam u srednjoj školi u Rotary Internationalu bila na intervjuu za razmjenu, pričala sam o ideji velikog američkog grada koji te zavrti i vrti i vrti i centrifugira, a ti rasteš i rasteš u gradu koji se nikada prerasti ne može. Toliko sam pričala o toj ideji da su prepoznali da sanjam New York City i rekli mi da razmjene gotovo nikada nisu u takvim američkim gradovima te da mi je bolje izabrati Meksiko.

Kada sam razmišljala o fakultetu, sasvim sam sigurna da je moj san o New York Universityu proizašao iz mog sna o New Yorku. I napokon, taj fakultet me i doveo u New York City i omogućio mi život u samoj dubini svoje utrobe tokom pola godine.

Kako se približavao trenutak moje selidbe u NYC, volja me popuštala i bojala sam se deziluzije. Bila sam sigurna da će se svi moji snovi rastopiti i da ću mjesecima tugovati što sam tamo. Ali ja sam se našla, našla sam se u toj cementnoj džungli bolje nego na bilo kojoj planini. Kao da smo se poznavali, takav je to bio osjećaj, kao da smo se voljeli, kao da smo neke prošle živote skupa postojali. O nekim gradovima pričam kao o ljubavnicima. Jer s nekim gradovima imam takvu ljubav koja boli i te suze koje nose hiljade riječi. New York City za mene je bio i jest upravo takav – ljubavnik i saveznik.

 
nyc-02
 

Nije sve apstraktno, poprilično je lako bilo rukama osjetiti grad. Par tjedana nakon što sam se smjestila i naučila se koristiti podzemnom željeznicom stajala sam na stanici sa slušalicama u ušima. Kada je vlak došao, prema meni je krenuo zgodni mladi muškarac koji je stajao nedaleko od mene i bio me pogledavao. Nešto mi je rekao, a ja sam iščupala slušalice iz ušiju i promrmljala ispriku i da ga nisam čula. Ponovio je – You have a really nice bag, a ja sam mu se nasmiješila i rukama stisnula torbu uz sebe, sigurna da je ovo neka zamka i da će me sada odžepariti. Nije me odžepario. Jednostavno mi je dao kompliment. Narednih mjeseci dobivala sam komplimente stalno. Ljudi na cesti, na stanicama, u supermarketu, u baru, na faksu, svugdje gdje sam išla dobivala sam komplimente za torbu, jaknu, cipele, frizuru… Situacija nije niti približno takva da sam u New Yorku bila neka fazon modna ikona, nosila sam jednu torbu, jednu jaknu, i mijenjala dva para cipela. Jednostavno, ljudi u New Yorku su takvi, daju komplimente potpunim strancima na ulici. Nešto tako jednostavno, tako benigno, a instantno ti stavi osmijeh na lice i popravi dan, a postepeno i život.

New York City grad je individualnosti. Mnogi su došli sami i mnogi su se i naučili biti sami. No to nimalo nije u nekoj melankoličnoj konotaciji. Ljudi jednostavno znaju da treba uzeti vrijeme za sebe. Svi ponekad sami sjede u kafićima, restoranima i barovima, sami odlaze na koncerte, izložbe, predstave i u kina, sami šeću i uživaju. Meni, koja sam došla tamo ne znajući nikoga i koja i inače voli samostalno guštati, to je bio raj. Postoje društva i mjesta gdje te ljudi gledaju čudno ako sjedneš sama u restoran, postoje lokali koji će odbiti osobu ako je sama, New York nije jedno od takvih mjesta. Gdje god da si sama, i drugi ljudi su sami, ljudi koje sasvim normalno možeš pitati da ti pripaze na stvari u kafiću dok odeš na toalet, ljudi s kojima se sprijateljiš u redovima za koncerte i izložbe, ljudi čija individualnost zrači otvorenošću.

 
nyc-03
 

Individualnost se očituje i u tome da ne tračaju, ne gledaju druge ispod oka, nemaju cijele portale izgrađene oko potrebe da nekoga zajednički mrze. Dok sam živjela u New Yorku na Facebooku mi je iskočila objava jednog od legitimnijih hrvatskih medija. Objavili su sliku žene i djeteta na ulici u Zagrebu, očito slikanu bez njezinog pristanka, i upitali ljude što misle o njezinoj odjeći. Da je netko tko ne zna ništa o Hrvatskoj čitao te komentare automatski bi nas deklarirao kao najveće nasilnike i silovatelje, ženomrsce i agresivce. Isti dan vozila sam se u autobusu po Manhattanu kada je ušao deblji muškarac obučen u traperice, košulju i visoke štikle, imao je gustu bradu, žarko našminkano lice i nalakirane nokte. Nitko u autobusu nije ga dva puta pogledao. Što bi prvo u Hrvatskoj napali? Njegovo tijelo, odjeću, šminku, bradu, opleli i nagađali o njegovoj seksualnoj orijentaciji, rodu, spolu, muževnosti? Živi i pusti druge da žive. I kada ti se pruži prilika, udijeli kompliment. Tako je jednostavna ta filozofija New Yorka, a učini da se tako dobro osjećaš u vlastitoj koži.

Taj grad popravio mi je samopouzdanje, izbrisao dobar dio kompleksa, strahova i sumnji koje sam imala sa samom sobom. Dejtala sam puno u New Yorku i nekako sam uvijek očekivala da kada se skinem pred nekim novim da će istaknuti sve negativne stvari na mojem tijelu i reći mi kako da ih popravim. Očekivala sam to i u platonskim odnosima, jer navikla sam da moje tijelo, bilo čije tijelo, svi slobodno uzimaju za komentiranje i kritiziranje - obitelji, kolege, prijatelji, poznanici, profesori, nepoznatih ljudi na internetu… A onda bih u New Yorku dobila čudan pogled kada bih se krenula ispričavati što nisam obrijala noge. U New Yorku napokon sam počela osvještavati da je moje tijelo moje i da se ja zbog njega ne moram nikome ispričavati niti opravdavati.

To ti učini taj grad. Taj grad. Taj moj grad. Taj moj grad toliko sanjan, čeznut, zamišljan. Kada se sjetim New Yorka sada, ne sjetim se nužno nekog određenog bara ili muzeja. Sjetim se vožnje podzemnom željeznicom, i jutarnje šetnje preko East Villagea od Second Street, gdje je živio muškarac s kojim sam se viđala, do Fourteenth Street, gdje sam živjela ja. Sjetim se kako sam jedne večeri pripita i sretna hodala doma pjevajući i plešući nasred ulice. Sjetim se osmjeha koji mi je uputila jedna djevojka dok smo čekale u redu za izvedbu slam poezije pjesnikinje preko čijih sam videa na Youtubeu ja poeziju i otkrila. Sjetim se kako sam nakon izlaska stajala ispred zgrade, smrzavala se pored halal carta čekajući chicken gyro, grupica mladića i djevojaka prošla je iza mene, nakon par metara stali su, okrenuli se, i jedna djevojka mi je viknula – damn those shoes are cute! Sjetim se vožnje podzemnom željeznicom i hodanja. Sjetim se disanja New Yorka, kako je i mene naučio disati.

 
nyc-05
nyc-04