Lutanje Likom

Outward Bound Croatia

Outward Bound Croatia

Osnaživanjem mladih za bolju budućnost – program razvoja socijalnih i poduzetničkih vještina,“ kaže oglas stranice Outward Bound Croatia. Kratki tekst objašnjava da se radi o tjedan dana iskustvenog učenja u prirodi negdje u Lici, namijenjeno mladima od 18 do 29 godina, a aktivnosti uključuju penjanje, špiljarenje, kampiranje… Ono što me je najviše privuklo, a kasnije ću saznati da je najviše privuklo i mnoge druge, jest da je program potpuno besplatan, financiran od Europskog Socijalnog fonda. Moj trošak jedino je dolazak do Gospića.

Nemam pametnijeg posla ovog ljeta i uzimam ovu avanturu pod ozbiljno razmatranje. Moja najveća briga fizička je sprema, nigdje ne piše koliki se usponi i udaljenosti prelaze, samo da je izazovno, ali savladivo za svakoga. Brine me moj mali nožni prst koji sam prije nekoliko tjedana svom snagom sasvim slučajno zafitiljila u štok od vrata i u njemu slomila sve tetive, ligamente i sve što se može slomiti osim kosti. Zbog te traume koja se manifestira izrastanjem još jednog, šestog, nožnog prsta, tjednima ne mogu nositi zatvorene cipele niti vježbati išta što bi me održalo u nekoj kondiciji. Ispitujem sve prijatelje misle li oni da ja to mogu ili će me HGSS morati spašavati te šaljem email Outward Boundu i netko iz administracije uvjerava me da nije strašno.

Tih dana vozila sam se biciklom po gradu i ugledala neki plakat na kojemu je pisalo Vjeruj u sebe. Volim klišeje i već isti dan prijavila sam se na program. Tada me počeo mučiti psihički aspekt - izdržati osam dana s nepoznatim ljudima, šest dana na ekspediciji hodajući tko zna gdje, ne znajući što je iduće, ne znajući koliko će moje fizičke i psihičke granice biti izazvane…

Kazbegi, Gruzija

Kazbegi, Gruzija

Kazbegi, Gruzija

Kazbegi, Gruzija

U tom razdoblju upala sam u zečju rupu, pustila nekim zlobnim glasovima da dopru do mene. Svjesna sam da stvari o kojima ja pišem nisu stil i teme za svakoga. Da mnoge uvrijede, da su mnogima nelagodne pa neki ljudi tu nelagodnost i nerazumijevanje znaju izraziti kroz zlobu, ljubomorne ispade, vrijeđanje, slut shaming, tračeve… Lagala bih kada bih rekla da me to nikada ne dira. Razumijem da nisu istine, da su frustracije i projekcije onih koji svoju energiju troše na negativnost, ali i dalje dođe do mene. I dok sam padala kroz tu zečju rupu, sve više sam se veselila Outward Bound programu tokom kojeg nema tehnologije. Oduzmu ti mobitel, muziku, knjige, cigarete – sve distrakcije i ovisnosti koje te odvlače od trenutka u kojemu jesi.

Nema niti unaprijed danog rasporeda. Činjenica je to koja je meni, osobi koja mjesecima ranije ima natrpan Google Kalendar u različitim bojama, stvorila veliku tjeskobu. Ne znam što je u planu sutra niti popodne niti za sat vremena. Oduzeli su nam i satove. Osjećala sam se potpuno izgubljeno ne znajući koliko je sati. Jedna od najbitnijih stavki u programu upravo je ta, da se ne zna što je iduće te da se živi i fokusira na trenutak u kojem jesi. Iz tog razloga, ne mogu ulaziti u detalje programa, ne mogu pisati o tome što smo radili koji dan, niti kojim redoslijedom.

Mogu reći da smo spavali vani, da je bilo hladno i da je bila sezona jelenjaka. Mogu reći da sam naučila vezati čvorove, zapaliti vatru i kakati u prirodi. Mogu reći da se moji strahovi o fizičkoj spremi nisu ostvarili, uspjela sam, preživjela sam i bila sam neopisivo ponosna na sebe svaki puta kada bih se zadihana i mokra od znoja našla na vrhu planine. Uvlačili smo se u hladne i mokre špilje, gdje ako si jako tiha možeš čuti vlastitu krv. Penjali smo se na stijene, izazov koji je za mene bio veliki korak. Ne bojim se visina, ne znam zapravo čega se u toj situaciji bojim, samo znam da mi je želudac bio u centrifugi. Stajala sam na stijeni, držeći se za neke male izbočine dok mi se uže urezivalo u bedra. Stajala sam i disala sve dok mi se srce nije smirilo dovoljno da mogu nastaviti još koji korak dalje.

Aberdares National Park, Kenija

Aberdares National Park, Kenija

Nakuru National Park, Kenija

Nakuru National Park, Kenija

Ljepote su to, te Like, pogotovo kada ju vidiš viseći sa stijene, ili kada krčiš put kroz šipražje kao da se probijaš do Trnoružice. Ljepota je to, probuditi se i ne posegnuti za mobitelom, znati da ne znaš što o tebi govore neki ljudi koji te ne razumiju. Bio je to jedan od ciljeva koje sam si postavila za taj program, da naučim kako se nositi s negativnim ljudima, koji nekada mogu biti potpuno nepoznati, a mogu biti i oni koji su ti najbliži. I dobila sam što sam tražila, možda i malo previše izravno. Treći dan primijetila sam da me jedna djevojka spikirala za okretanje očima, duboke uzdisaje i zlobne komentare na svaki moj glas. Test, pomislila sam, i na meni je da naučim kako se nositi. Odlučila sam ne reagirati, nastaviti pristojno s ljubaznim osmijesima. Ali negativni ljudi traže negativnost, konfliktni ljudi traže konflikt. Što sam ja konflikt više izbjegavala, ona ga je više tražila. Sve do zadnje večeri kada mi je pred svima izjavila „da mi mora reći koliko ju živciram prije nego što se rastanemo i da me od prvog dana ne može podnijeti“. Ne želim konflikt, nemam ništa pametno za reći, prisjećam se da sam razgovarala s njom svega tri minute tog prvog dana i svjesna sam da ako me tada zamrzila da to nema veze sa mnom, da se radi o njenim osobnim projekcijama. Ali umorna sam, emocionalna i fizička energija iscrpljene su mi, ljuta sam na sebe što sam provela previše vremena razmišljajući zašto me ta osoba ne voli i kako da se ja u toj situaciji postavim.

Zadnji dan bio je uvod u poduzetništvo, za mene podsjetnik budući da sam već slušala kolegije o poduzetništvu i marketingu, ali za nekoga tko se tek želi okušati u toj priči, dobar prolog. Ono što se definitivno osnažuje tokom svih osam dana vještine su rada u timu i vodstvo, uči se strpljenje, povjerenje i pozitiva.

Naučila sam, iznenađujuće, da mi je ovaj izazov bio naporniji emocionalno, nego fizički. Da fizički mogu podnijeti puno više nego što sam mislila, ali da se emocionalno i psihičkim trebam dobro njegovati kako ne bih izgorjela. Zadnji dan ekspedicije, dan kada smo najviše hodali, iskočilo mi je rame. Nikada mi se to prije nije desilo i osjećaj me iznenadio. Iznenadila sam samu sebe još više koliko sam mirna ostala, kako sam dva puta duboko udahnula, opustila se i rame je skočilo nazad. Zatim sam hodala noseći ruksak od dvadesetak kilograma na bolnom ramenu još pet kilometara. Ali napad osobe koju ne poznajem, kojoj se sada ne mogu sjetiti imena, koju nikada u životu više neću vidjeti, to me pogodilo, o tome sam razmišljala više nego o ramenu i to me iscrpilo toliko da sam idući dan preskočila dogovaranu cugu s ljudima koji su mi bili simpatični i s kojima sam razvila dobre odnose te otišla na raniji autobus.

Mount Batur, Bali, Indonezija

Mount Batur, Bali, Indonezija

Tegalalang, Bali, Indonezija

Tegalalang, Bali, Indonezija

Kada sam došla u Zagreb, iscrpljena i gotova, umjesto da odem na tramvaj, stavila sam ruksak na leđa i hodala doma. Ne znam zašto, jednostavno sam znala da tako moram završiti taj program, taj restart glave. Onda sam doma plakala, ridala, požalila se partneru na kučku koja me izhejtala, povila fizičke rane i popila butelju vina. Bilo je izrazito naporno, ali izrazito nagrađujuće - rekla sam svima koji su me pitali. I sada sam sigurna da mi je bilo jedno od najedukativnijih iskustava, najboljih osjećaja, da razumijem sebe bolje i da znam kako dalje raditi na sebi, odakle sada krenuti.

Bila sam se prijavila za ovaj program svega desetak dana prije njegovog početka, a ova ekspedicija uskoro se i ponavlja, od 21. do 28. kolovoza 2019. Vjerujem da je zapravo i poanta prijaviti se u zadnji čas, živjeti u trenutku, uzeti prilike za rast, učenje, nova iskustva i poznanstva kada ti se one ukažu. Ovo je ta prilika, vjeruj mi, ovo zaista jest ta prilika…

*Na ovaj Outward Bound program možeš se prijaviti ovdje.

**Fotografije u ovom tekstu nisu s Outward Bound programa već s mojih prijašnjih putovanja. Oduzeli su nam tehnologiju tako da nemam vlastitih, ako nam pošalju fotografije koje su oni slikali stavit ću ih u tekst naknadno.