La Samaná - Skriveni smaragd Dominikanske Republike

Stojim uz rub ceste točno ispred hostela, tu negdje trebao bi proći neki javni prijevoz, neki mali autobusić zvan guagua, trebao bi proći svakih 15 minuta. Čekam već 25, moto-taksiji neumoljivo trube prema meni nudeći mi prijevoz, iz svakog auta koji prođe pored mene neki muškarac sikne "csss" - dominikanski ekvivalent fućkanja. Do sada sam se već navikla, svejedno psujem glasno na hrvatskom i razmišljam kako bi bilo super da neki od tih muškaraca dok iskrivljuje glavu prema meni slučajno sleti s ceste. Onda se pored mene zaustavi pick-up truck, sjedišta u kabini nabijena su ljudima, u stražnjem otvorenom dijelu postavljene su klupice i platneni krov. Vozač mi maše, ljudi u stražnjem dijelu hvataju moje torbe i bacaju ih unutra, a onda uhvate i mene za ruku i povuku me gore. Nisam baš to očekivala, ali ne znam jesam li ikada imala ljepšu vožnju autobusom, na otvorenom, dok mi je vjetar udarao u lice i petljao kosu, vozili smo se kroz sela, između jednokatnih kućica s limenim krovovima i brda puna palmi...

Playa Rincon

Playa Rincon

samana-15

U gradiću El Samaná našla sam se s Jaimeom, svojim Couchsurfing hostom na dvije noći i čovjekom koji će mi pružiti par najboljih dana u Dominikanskoj Republici. Kuća gdje on živi smještena je na vrhu visokog brda, na rubu litice, s prozorima koji prekrivaju cijeli zid i terasom s nezamislivim pogledom, pogledom koji se riječima ne može opisati, pogledom koji diše, koji živi, prirodom koja mi je oduzela dah, zelenilom, palmama, životom...

 
samana-02
 

To popodne otišli smo na jednu nepoznatu plažu, motorom po sivoj ravnoj cesti okruženi palmama i prirodom, vožnje na motoru po tom poluotoku pružile su mi neke od najljepših pogleda ikada, i više zbog toga jer poluotok Samaná nije toliko turistički iskorišten i nema toliko glomaznih hotelskih kompleksa. Duga pješčana plaža okružena je visokim liticama i ima samo jedan mali lokal gdje možeš birati između ribe i mesa, uz koji dobiješ i rižu, pržene plantana banane i razne salate. Dok smo šetali plažom Jaime mi je pričao o svojem mnogo impresivnom životu. Dolazi iz visoke, bogate klase u Madridu, gdje je do kasnih dvadesetih radio elitni dobro plaćeni posao kada je odlučio putovati i volontirati. Prvo jedan mjesec, pa dva, pa godinu, pa dvije - i više se nikada nije vratio u svoj prijašnji život. Već deset godina živi u Dominikanskoj Republici gdje je i završio medicinu te se počeo baviti dobrotvornim radom s mladim djevojkama i djevojčicama. Vodi projekte u Dominikanskoj Republici, Panami i Keniji, o čemu smo zapravo i najviše pričali.

samana-03
samana-04

Potegla se ta priča jer sam točno tada na Facebooku ugledala pitanje da "kako otići volontirati u Afriku". Jaime na jugu Kenije ima sirotište/školu za Maasai djevojke koje su pobjegle od kuće, a uglavnom bježe radi posljedica dječjih brakova i female genital mutilation (rezanje klitorisa i/ili vaginalnih usana kako bi se ženama oduzelo seksualno zadovoljstvo). Projekt je započeo kada mu se javila jedna mlada žena iz tog dijela Kenije i pitala ga želi li raditi s njom na tome. I to je ono najbitnije - suradnja. Jer Jaime zapravo nije znao ništa o tim ljudima niti njihovoj kulturi - znao je medicinu i kako dobiti donacije, kako organizirati humanitarni projekt, a njegova kolegica iz Kenije poznavala je ljude, lokalne običaje, vjerovanja, karaktere. I tako se takvi projekti rade, a ne da bijeli zapadnjaci dođu u Afriku i odluče na svoju ruku "spašavati" ljude o kojima pojma nemaju. Naravno da se Jaimeu javljaju mladi ljudi koji žele ići volontirati - i on ih redovno odbija. Jer kada ih pita "kako možeš pomoći" - ne znaju, znaju samo da žele ići volontirati u Afriku, igrati se i slikati s malom crnom djecom. "Neka se slikaju," kaže Jaime, "neka stave na Facebook. Ali to košta. Ja ne mogu zagrljajima zaustaviti female genital mutilation (FGM)." I zato takvi voluntourism programi volontere često koštaju puno, jer su ljudi koji vode programe svjesni da mladi dvadesetogodišnji putnici ne žele zapravo samo pomoći, jer da žele najviše bi pomogli ostajanjem doma u Europi i slanjem novaca. Ne, oni se žele igrati bijelog spasioca, volontera, staviti slike na Instagram kako bi se zgražali što ta djeca ne znaju što je čips, pisati "Two worlds, one heart" nebuloze nakon par tjedana volontiranja i kako bi im prijatelji komentirali kako su dobri ljudi. Ironično je da Maasai plemena s kojima on radi nemaju tekuću vodu niti struju, ali imaju 4G internet. "Meni trebaju volonteri doktori, učitelji, odvjetnici. Na ove putnike samo gubim vrijeme," rekao mi je. Desilo mu se da je takve putnike i potjerao, prvih godina kada ih je primao, kada ih je molio da ne pričaju previše o tome što rade, da ne stavljaju slike djece na društvene mreže, a oni bi to ipak radili pa onda bili zamoljeni da spakiraju stvari i nestanu. "Da nikom ne možeš pričati o tom volontiranju, da nikakve fotografije ne možeš raditi niti objavljivati, da nitko nikada ne sazna - bi li i dalje volontirala?"

samana-05
samana-06

Tu večer pričali smo dugo o tome, prvo uz margarite u simpatičnom lokalnom baru, a onda sjedeći na rubu njegove velike terase, klatareći nogama u noć iznad šuštećih krošnji palmi. Jaime nije osoba koju bih nužno zamislila uz riječ "feminist". Visok je, jakih i širokih ramena, tetoviran, ćelav s gustom i punom bradom, vozi težak motor, predani je katolik i straight je, nešto što dosta ljudi propitkuje samo na temelju toga što se bavi ženskim pravima. Iduće jutro pružio mi je u ruke par feminističkih knjiga, bajki i poezije za djevojčice, knjiga koje ne vidiš često, ali kada ih vidiš - kupi ih, kupi ih jer nam trebaju priče o Fridi Kahlo i Mariji Jurić Zagorki, kupi ih jer nam treba poezija o majkama i kćerima, kupi ih jer feminizam nema tip osobe koji se uz to veže, jer feminizam je i ogroman straight katolik, i to ne bi trebalo nimalo iznenaditi.

Sjeli smo na motor i krenuli kružiti poluotokom zaustavljajući se na bijelim pješčanim plažama. Na poznatoj plaži Rincon bili smo gotovo sami, zaljev se presijavao u bojama plave idući iz tirkizne u duboku indigo, mirno more dopustilo nam je da plivamo bez ometanja valova, bez komešanja pijeska pod nogama. Područje oko plaže Rincon poznato je po tome što su se tu skrivali pirati, izbjegavajući vlasti i opijajući se u hladu palmi. Opijali smo se od sunca i izbjegavali jednu grupicu američkih turista koji su se došli nabrzaka poslikati kako skaču u pličaku. Ručali smo opet kod jedne bake, gazdarice, donne, svjesno izbjegavajući da jedemo u turističkim lokalima koje drže stranci. Ovako smo pomagali ne samo lokalcima, nego ženama, lokalkama koje često rade jedino ovakve poslove. Ne plašim se niti inače hrane pored ceste i hrane iz lokalnih kuhinjica, no u Dominikanskoj Republici zaista se nema čega plašiti. Klasika je riža, salata i meso, sve fino začinjeno, nimalo ljuto i apsolutno friško, pogotovo ako jedeš kod lokalaca koji sami uzgajaju svoje povrće i životinje.

 
samana-09
samana-10
 
 
samana-11
 

Taj dan zaranjala sam prste u vodu, u pijesak, u toplinu, u vjetar, u kapljice nakon što bi se valovi razbili o kamenje. Omatala sam ruke oko njegovog struka dok je zvuk motora parao škripanje vjetra, smijala se glasno, jer ovaj osjećaj razlog je zašto i putujem, zašto, možda zapravo, i živim. Osjećaj nevjerojatne slobode i ljepote unutar sebe i izvan, osjećaj kao da u ovom trenutku jednostavno imam sve, bosa i zapetljanih kosa, kao da mi ništa više ne treba. Ovaj otok srušio me čim sam na njega došla, iscrpio me, razljutio me, u očima i riječima njegovih muškaraca imala sam dojam da se uopće ne razumijemo. No neki jezici ipak su nam isti, taj dan Dominikanska Republika vratila mi je sve, kroz ljepotu prirode vratila mi je vjeru u dobrotu ljudi i dopustila mi da okrenem novi list zadnjih dana putovanja.

samana-07
samana-08