Jarabacoa i zaljubljivi Dominikanci

U svojoj odlučnosti da neću imati mainstream iskustvo u Dominikanskoj Republici, zamislila sam si kako želim otići u unutrašnjost otoka, u planine gdje nema pješčanih plaža i palmi. Prvotna ideja bila je Santiago de los Caballeros, što se činilo kao dobra ideja jer je drugi najveći grad u državi. No uvjerili su me kako tamo zaista nema ništa za raditi više od jednog popodneva i da bi bolja alternativa bili planinski gradić Jarabacoa, koja ima prirodu i jedan hostel. Jarabacoa Mountain Hostel zapravo ima samo jednu zajedničku spavaonicu i sve drugo fine privatne sobe. Ta zajednička spavaonica ima krevete na kat, i to ni više ni manje nego tri po tri. Gledala sam te slike i molila se Bogu da ne dobijem onaj najviši, treći krevet. Nekako bih se još i popela, ali sišla bih samo u slobodnom padu.

Od Santo Dominga do Jarabacoe stigla sam CaribeTours autobusom koji vozi između nekih gradova. Imaju i web stranicu gdje se može vidjeli postoji li određena linija i kada vozi. Od autobusne stanice do hotela uzela sam motoconcho, tj. motor-taxi, glavno javno prijevozno sredstvo u svim gradovima osim u Santo Domingu. Postoji i u Santo Domingu, no nije ništa puno jeftinije od Ubera, a svi generalno voze kao sumanuti, bez svjetla i kaciga. I u drugim mjestima voze bez kaciga, ali je promet ipak malo mirniji.

Baiguate

Baiguate

Baiguate

Baiguate

U hostelu sam si uzela kavu i sjela u dnevnu sobu da radim i pišem. Krenula sam listati i prospekte koji su objašnjavali koje sve aktivnosti možeš raditi - paragliding, vodopad jedan, drugi, treći, jahanje konja... Nisam sjedila ni pet minuta, a u sobu je ušao mladi momak, jedan od turističkih vodiča u gradu, i počeo razgovarati sa mnom. David me pitao želim li ići na rijeku plivati s njim, njegovim prijateljem i dvije Francuskinje koje su bile u hostelu. Rijeka je zaista bila skrivena, totalno neturistička. Pili smo pivu i namakali se, pričali nekom mješavinom španjolskog / engleskog / francuskog. Uglavnom dobar početak vikenda, činilo mi se kao veliki uspjeh što sam se tako rano uspjela povezati s lokalcima. Na putu natrag do hostela stali smo kod njega doma, u kući gdje živi s bakom i gdje su trenutno bile barem četiri generacije familije. Dovezli su nas tamo uglavnom kako bi nam pokazali svoje pijetlove koje uzgajaju za borbe. Čekaj, čekaj - kako to misliš? Nije mi nikako sjedala ta činjenica... Uzgajaju ih za borbe, i oni i mnogi drugi muškarci u selu, legalno je, borbe se vode u centru. Čupala sam te informacije iz njega, on nije vidio zašto bi mi tako nešto trebao objašnjavati u neke detalje, pa sasvim je normalno.

jarabacoa-01
jarabacoa-02

Tu večer David se ponudio da mi da prijevoz do grada i da nešto pojedemo. Osjetila sam da to ne sluti na dobro čim se pojavio s fino zalizanom kosom, u kariranoj košuljici i nepoderanim trapericama. Napravili smo krug po gradu, a zatim se odvezli do najboljeg pica pollo mjesta. Pica pollo tradicionalna je hrana u mnogim dijelovima Dominikanske Republike. Pohana piletina i pržena plantana banana, sve zaliveno sosom od naranče. Za prste polizati zaista, a jako jeftino. Nakon toga David je predložio da me odvede na vidikovac, gdje se grad jako lijepo vidi po noći. Uhh, okej. "Zapravo, želiš li na vidikovac ili kod mene doma?" Ne, ne želim nikako kod tebe doma. Na putu do vidikovca komentirao je kako će provjeriti svoj raspored pa ako nema posla, otići sa mnom za Puerto Platu, da zna on par hotela, da će me počastiti. Oh, boy... "Hmm, Davide, samo da ti kažem da imam dečka." Malo je zašutio i rekao da se nije tako činilo prije. Da, my bad, trebala bih si žigosati ime fiktivnog dečka na čelo. Zapravo, trebala bih kupiti lažni vjenčani prsten. Nimalo nisam ironična, svakoj ženi koja putuje sama to treba. Ili još bolje, svakoj ženi to treba, jer muškarci prečesto ne shvaćaju da ne znači ne.

 
Pica Pollo

Pica Pollo

Pica Pollo

Pica Pollo

 

Iduće jutro dogovorila sam s Davidom da me konjima odvede na turu do vodopada Baiguate i jasno naglasila da ću ga platiti, kako ne bi dobio nikakve ideje. Moje znanje jahanja u najbolju je ruku jako osnovno, a postaje još gore kada nisam adekvatno obučena tj. nemam sportski grudnjak. Ala brate to boli! Malo smo jahali, malo šetali, malo namakali nogice u ledenoj vodi u kojoj se u nekoj boljoj sezoni može i plivati. Vjerujem da se do vodopada može doći i samostalno, ali svakako treba auto ili motor. Konje smo vratili u Davidovu kuću, a tamo opet život - baka dirigira, djeca trče okolo gađajući se dijelovima kokosa, deda sjedi pred televizorom i čisti grašak, jedna tetka trijebi kukuruz, druga premeće bebu sa sise na sisu.

Baiguate

Baiguate

Baiguate

Baiguate

Baiguate

Baiguate

David me pozvao da odem s njim na borbu pijetlova. Nisam sigurna, ne znam. Pročitala sam nedavno genijalan esej od Geertza o Cockfights na Baliju. Njegov pogled u značenje tih borbi je nevjerojatan, pravo sociološki, vidi koliko im je bitno, način za pokazivanje muškosti, prijateljstava, mržnje. Način za rješavanje problema sa susjednim selom. Koliko muškarci u cockfighting društvima ulažu u te pijetlove, mažu ih uljima, hrane ih bolje nego vlastitu djecu, nunaju po cijele dane. Idem, idem - odlučila sam. Ja to moram vidjeti, idem kao sociologinja, objektivno, bez svojih moralnih predrasuda. Idem, zapravo, gledati ljude.

Bio je još uvijek bijeli dan, oko 17 sati, ušli smo autom u neku slijepu ulicu, mislila sam - sada ćemo se tu valjda parkirati pa onda hodati negdje, a onda sam skužila nacrtanog pijetla na jednog kući. Ušli smo unutra i našli se u predvorju, s jedne strane bar, s druge strane zid kaveza i u kavezima pijetlovi. Ljudi su milili, vikali, muzika je svirala, u rukama su držali pijetlove i za stražnji dio nogica im pričvršćivali umjetne kandže. Onda smo ušli u arenu, koja je zapravo bila sasvim mala, mali krug u sredini i okolo crvena kožna sjedala. Našli smo neko slobodno sjedalo, ja sam potonula i promatrala. Pijetlovi se bore jedan na jedan. Postoje dva handlera i svaki donese po jednog pijetla u vreći i objese vreću za vagu kako bi se vidjelo koji je teži. Sudac koji sjedi uz ring ih onda pregleda i kaže neke statistike, valjda koliko su dosada pobijedili i tko im je vlasnik. Handleri ih drže u rukama, a publika ih gleda i onda počinje klađenje. Postoji glavna oklada, između samih vlasnika pijetlova, koja u tom selu ide do €6,000. Možda se ne čini jako puno, ali tamo zaista jest. Oko ringa ljudi se nadvikuju pokušavajući dogovoriti sekundarne oklade. Jedan će vikati "200 na crvenog", neko će mu onda mahnuti i to je to, oklada je službena. Nije bitno koliko je mala, razmjenjuju se novčanice, a najmanja je ona od 50 pesosa, dakle najmanja oklada može biti €0.9. Dok se publika dogovara handleri huškaju pijetlove, imaju neku šarenu krpu kojom ga lagano lupe po kljunu. Pijetao bi tada trebao nasrnuti na krpu. Ako to ne napravi znači da se neće htjeti boriti ni s drugim pijetlom. I tada počne - nasrču jedan na drugoga, skaču, bodu se kljunovima i kandžama. Borba traje 10 minuta ili dok jedan pijetao ne umre.

jarabacoa-03
jarabacoa-05

Sve to zapravo ne izgleda tako grozno kako sam ja očekivala. Očekivala sam puno krvi, vriske od životinja, no toga uopće nema. Oni su zapravo tako mali da ni ne vidiš kada se desi taj smrtonosni udarac, samo vidiš da je jedan pijetao ostao ležati na podu. Neki pokušaju pobjeći, ne žele se boriti, neki se samo love u krug, a ljudi - zaluđeni, opsjednuti, vrište, mašu, udaraju o sjedala, skaču jedni na druge, ponašaju se puno agresivnije nego same životinje.

 
jarabacoa-01
jarabacoa-02
 

Nakon par borbi ja više nisam mogla, vidjela sam, interesantno, ali ne mogu sjediti i gledati životinje kako umiru za ljudsku zabavu. Pitala sam Davida zar ljudima nije žao pijetlova. "Pa je, njegov vlasnik ga mazi i pazi od kada je skroz mali, jasno da mu je malo žao." Nije on skužio moje pitanje, koncept toga da bi njemu, gledatelju, moglo biti žao tih životinja nije mu poznat. "Ah, kakav pametan pijetao, bježi i ne želi se boriti," komentirala sam. "Ma ne, on je rođen za to, on to voli," dobila sam odgovor. Ubrzo smo otišli, njegov prijatelj je ostao, ostaje dokle god ima novaca ili dok se sve borbe ne odigraju. Na putu prema van vidjela sam jednog od pobjednika s njegovim vlasnikom koji ga grli, mazi i ljubi. Primijetio je da ih gledam i onda ga ponosno, s osmijehom od uha do uha, gurnuo pred moj objektiv.

jarabacoa-06
jarabacoa-07

Tu večer otišli smo do glavnog gradskog parka i tamo se našli s Davidovim mlađim bratom i njegovim prijateljima. Park je pun ljudi, djevojke sjede na dečkima, svi drže plastične čaše s pivom, muzika svira kao i uvijek u Dominikanskoj Republici. Malo smo tamo razgovarali, a onda sjeli u auto i krenuli prema tulumu izvan grada, u nekoj napuštenoj kući. Postoji bar, par frižidera, postoji i WC, ali muzika se pušta tako što u bar upeljaju par pick-up trucks, na krov instaliraju ogromne zvučnike i onda puštaju muziku. Ljudi sjede okolo i puše vapeove okusa jagode i vanilije. Definitivno sam bila jedina bijelkinja i turistkinja tamo, i kao takva odmah privukla sve poglede. Onda su me dečki počeli tražiti da plešemo merengue, učili me korake, a ljudi okolo me gledali i podsmijehivali mi se.

jarabacoa-12
jarabacoa-12
IMG_20190317_211744.jpg

Mislim da su me tu večer bar 20 puta pitali imam li dečka. Ja već imam cijelu priču, izmislila najboljeg momka, ful se uživila. "A jesi li sigurna da imaš dečka?" "A jel voliš svog dečka?" "A baš bi bilo super da nemaš dečka..." U jednu ruku mi je bilo simpatično jer su to bili klinci od 20 godina, gledali me zadivljeno, u drugu ruku mi je bilo užasno naporno, odbiti ih čvrsto i jasno, ali bez da se naljute. Negdje oko 22 sata tulum je završio, ipak je bila nedjelja, dan Božji. Tokom vožnje u grad David me pitao smije li me primiti za ruku. "Ne smiješ," rekla sam mu, sve više se osjećajući izmorenom tim flertanjem.

jarabacoa-11

Volim se družiti s lokalnim ljudima, i svakako je lakše zbližiti se s muškarcima. Ne zato što imam nešto protiv žena ili one protiv mene, nego zato što se muškarci dosta često nadaju da će dobiti nešto. I onda se nađeš u nedoumici - želim se družiti s lokalcima, ali ne želim nikoga zavlačiti. Želim da mi pokažu kako se ovdje živi, ali ne želim im biti dužna. Želim da budemo prijatelji, ali ne da očekuju nešto više. U ovoj državi taj balans bilo je zaista naporno održati. Toliko naporno da sam odlučila da mi treba malo luksuza i isti odlučila potražiti u području Puerto Plata provincije.

Iduće jutro David me odvezao na autobusnu stanicu. Nakon što sam mu rekla da imam dečka više nije spominjao ideju da bi dalje putovao sa mnom. Ali mi je zato na tom rastanku pokušao uručiti buket crvenih ruža, ni više ni manje. Eto brate, i šta da ti kažem... Ne mogu ih uzeti, rekla sam mu. Nisam htjela da dobije ikakve ideje, a i daj zamisli - ja s ruksakom, torbom, lovim motor-taxi, a u rukama crvene ruže...