Ella, Šri Lanka

Ruta od Kandya do Elle navodno je najljepša vožnja vlakom na svijetu. Kartu sam kupila taman prije i uletila u njega u strahu da će mi pobjeći, a on je sa stanice krenuo tek pola sata nakon predviđenog. Kako sam ušla u vlak tako sam naletjela na Engleza, onog svog s kojim sam provela prošle dvije večeri. Vjerujem u karmu, sudbinu i energiju upravo zbog ovakvih trenutaka, ispalo je da imamo sjedala jedno pored drugoga. Bez ikakvog prethodnog plana i saznanja, s kupovanjem karata u razmaku od nekoliko dana, od cijelog vlaka s nekih desetak vagona, mi baš da sjedimo skupa. Ne postoji ta slučajnost. Sve se desi točno onako kako i mora. Ljudi uđu u tvoj život točno onda kada i trebaju i izađu taman onda kada te više nemaju čemu naučiti.

ella-train
ella-tea-plantation

Sjeli smo na otvorena vrata, prebacili noge da nam se klataraju van i pustili da nas visoko bilje šiba po tabanima. Vlak je gmizao sporo kao zmija kroz šikaru. Pred nama su se prostirale plantaže čajevca, scene iz Jurassic Parka, obline ovog zelenog otoka, meke i nježne kao majčine grudi. U Hattonu vlak je stao i ostat će tu četiri sata, rekli su nam. Nema smisla doći u Ellu tek po mraku, potratiti čitav dan na vlak pun turista, a dio te najljepše vožnje već smo vidjeli. Iako, jebemu miša, tek kad je vlak stao našli smo slobodna vrata koja gledaju na onu ljepšu stranu. No hajde, idemo tuk-tukom do Elle. Vozili smo se kroz sva ona sela i terase čajevca koje smo iz vlaka vidjeli. Nemam turističku sliku kako visim iz vlaka, jebiga, ali imam slike starih kolonijalističkih plantaža i još uvijek onog engleskog žiga na njima, bespovratnog ožiljka nekih vremena koja i danas tako lako reproduciramo.

ella-bridge
ella-tuktuk

U Elli smo se odmah zaputili prema poznatom Nine Arches Bridge. Na pola puta uhvatila nas je kiša. I tako smo stajali k'o dva pokisla miša nasred blatnog planinskog puta kada je pored nas protrčao stariji čovjek s malim dijetetom i mahnuo nam rukom ponavljajući "my house, my house". Slijedili smo ga u njegovo dvorište gdje nam je dao da sjednemu u malu drvenu kućicu iz koje inaće prodaje vodu, sokove i grickalice planinarima. Kiša se malo smirila pa smo uskoro nastavili, a ja sam počela shvaćati menatalne procese Čeha i Poljaka koji na Velebit krenu u japankama. Nisam očekivala takav kamenjar i cijelo vrijeme sam skakala u strahu od pijavica, hvatala se za granje kako ne bih pala pa uhvatila dlakavu gusjenicu i razmišljala postoji li ovdje neki HGSS. Ali most je zato bio spektakularan. Protezao se kroz džunglu kao lijeno mače, parao oblake pa nestajao u unutrašnjost planine. Komadić ljudstva u čudu prirode, tih i diskretan, probuđen jedino zvonom starog crvenog vlaka. Dio povijesti skoro zaboravljen i obrastao.

ella-tracks
ella-bridge-1

Idućeg jutra Englez je otišao dalje svojim putem, a ja sam se pridružila trima djevojkama iz hostela na safariju u Udawalwe nacionalnom parku. Prije dolaska na Šri Lanku pomirila sam se s tim da slonove neću vidjeti. Odbijam podupirati bilo kakva skloništa i sirotišta upitnog karaktera i morala. A Pinnawala sirotište slonova je nažalost upravo takvo, ekstremno upitno. Safari mi je za mene samu bio preskup, ali pojavila se opcija ići u organizaciji hostela i platiti svega nekih €30 za cijeli put. Vidjela sam slonove, bizone, aligatore, životinje onakve kakve bi i trebale biti - slobodne. U jednom trenutku naš džip je bio izrazito blizu trudne slonice koja je onda ubrzanim korakom krenula točno na nas. Vozač je ubacio u rikverc i oprezno nas udaljio. Srce mi je preskakalo, dlake na rukama nakostriješile. To je ono što bismo trebali osjetiti kada takva životinja krene na nas - strah, a ne nametnutu sigurnost koja dolazi od lanaca, droga i kaveza.

ella-udawalwe
ella-udawalwe-1

Djevojke su krenule put juga, a ja sam nastavila turu sama s vodičem. Sjela sam napred s njim, pitao me o mojoj kulturi, mojoj vjeri, pričao mi je o budizmu, njegovim vjerovanjima i balansu između dobroga i lošega, o religiji i filozofiju bez pravila. Odveo me na skriveni vodopad gdje on sa svojim prijateljima kampira. Vodopad do kojeg smo morali dobro hodat, gdje nije bilo nikoga, gdje me voda smočila kao da sam se upravo tuširala. Na povratku nazad svratili smo u lokalnu kuću njegovih poznanika gdje sam vidla kako se sin penje na palmu i baca majci voćke, pa ih onda guli mačetom. Vodič me odveo i na ručak. U jednu od onih polu kolibica sa strane ceste gdje bijelci nikada ne idu jer se boje trovanja. Naručio mi je neljutu hranu koja je meni i dalje bila ljuta i koju sam u slast jela dok su me žene koje spremaju tu hranu gledale i smiješile mi se. Ja sam njima bila interesantna jednako kao i one meni.

ella-food
ella-food-1

Idučeg jutra sam sa dvije djevojke iz hostela odlučila osvojiti Little Adam's Peak, i to ni više ni manje nego sunrise trekom. To je kada se kreneš penjati po noći kako bi izlazak Sunca gledala na vrhu. Kako smo išle po noći, fulale smo put jer doslovno nismo posvjetlile metar udesno kako bismo vidle stepenice koje vode na vrh, nego smo nastavile planinarskim putem koji je zadnjih 500m išao kroz šikarje i grmlje duplo više od nas. Prebrodile smo to bez ugriza pijavica (yes!), samo par njih na i u cipelama... Planinarenje za izlazak Sunca je nešto meni najdraže. Mislim da nema ljepšeg nego naći se na vrhu taman kako bih vidjela kako se boje preljevaju. Taman da se osjetim malom u svemiru, malom naspram svih onih božica što sjede na vrhu tih planina, malom u životu, malom naspram sebe, taman toliko da shvatim koliko malo i puno vrijedim.

ella-sunrise
ella-sunrise-2

U Elli nikad nisam bila potpuno suha. Uvijek mi je neki dio kože ili odjeće bio natopljen kišom ili vlagom. I bila sam uredu s tim. Nisam imala ni kišobran ni kabanicu. Pustila sam da mi nebo opere lice i kosu. Možda bi neki rekli pokvari, ali ne, kiša na meni nije apsolutno ništa pokvarila. Ona me pročistila, očistila, umaskirala moje suze i učinila onaj iskren pogled još močnijim. Da samo jedan dan mogu plakati za sve boli svih života ovoga planeta, plakala bih baš onako kao Ella.

ella-peak
ella-peak.1