Vrata bez povratka - Elmina utvrda robova

Ispred Elmina dvorca dočekaju te prodavači narukvica, prodavači razglednica, prodavači svakojakih slika i đinđa. Fotoaparat je oko vrata, objektiv u pripravi. Klik klik slika izvana, klik klik slika iznutra. I onda Ato, naš vodič kroz utvrdu, počne pričati. Spominje se Malcolm X, citira se Martin Luther King i neki teški zrak polako pada na nas. Krećemo, kaže Ato. Pa krenimo...

Iz velikog središnjeg dvorišta kojim dominira nekadašnja crkva, a sadašnja galerija, ulazimo u široki hodnik i dolazimo do manjeg dvorišta kojim dominira cisterna. S desne strane kroz rešetke vidim crvene krpe na podu, vidim lance i olovne kugle. Razmišljam si kako bi dobra slika to bila, razmišljam si kako ću slikati kroz rešetke, da budu mutne, a fokusirati na lance. Razmišljam si kako ne mogu sada kada su svi tu, ali ostat ću zadnja i uhvatiti taj kadar. Ato započinje s rezimeom povijesti. Elmina Castle izgradili su 1482. godine Portugalci koji su prije toga u putovanjima kroz zapadnu Afriku otkrili kako su ti predjeli bogati zlatom. Vidjeli su djecu sa zlatom na natikačama, žene sa zlatnim ogrlicama kako obavljaju svakodnevne zadatke, muškarce sa zlatom na najobičnijim odjevnim predmetima. Došli su, naravno, zbog para. Izgradili su dvorac radi robne razmjene. U 16. stoljeću španjolski misionar Bartolomé de Las Casas pobunio se protiv izrabljivanja Američkog domorodačkog stanovništva koje je patilo i umiralo pod prisilnim radom koji su im zadali Europljani. Bartolomé je imao ideju kako bi taj fizički posao puno bolje odrađivali Afrikanci koji su kao navikli na težak fizički rad pod velikim vrućinama. I tako počinje Atlantska trgovina robljem.

 
Elmina Slave Castle

Elmina Slave Castle

 

U prijašnjem razdoblju Europljani su započeli s masovnim pokrštavanjima Afrikanaca, tvrdeći kako time spašavaju njihove duše. No sada, odjednom, Afrikanci više nisu imali duše pa su tako bili idealni za robove. Europljani su ulazili dublje u kontinent i porobljavali ljude kao da idu u žetvu, ili su pak podražavali zavade među zajednicama i plemenima, sve u nadi da će se Afrikanci sami među sobom boriti pa im prodati uhapšenike pokorenog plemena. Kada se jednom nađu u Elmina dvorcu, muškarci i žene su razdvojeni. Bračni parovi, roditelji i djeca, braća i sestre, otrgnuti jedni od dugih i ostavljeni u saznanju da se više nikada neće vidjeti. Žene su tada odvedene u prostor u kojem mi stojimo. Nagurane su u dvije tamnice i ostavljene tamo mjesecima da trunu. Da pišaju, seru, menstruiraju, povraćaju, rađaju i umiru same po sebi i jedne po drugima. Ušli smo u tu tamnicu i teški vonj zapekao mi je oči. Vonj skorene krvi, vonj urina upijenog u zidove, vonj smrti koji se ne može isprati. Mjesecima bi ležale tako, u svojim izlučevinama i izlučevinama drugih, gladne i žedne. I ne možeš da se ne zapitaš što ih je pobogu držalo na životu? Koja snaga volje? Koja vjera u nešto bolje? Koja odlučnost da se istina prenese?

Iznad nas, iznad tamnice, opet, crkva.

 
Glavno dvorište i nekadašnja crkva, Elmina Slave Castle

Glavno dvorište i nekadašnja crkva, Elmina Slave Castle

 

Nasred onog malog dvorišta nalazi se cisterna s vodom. Jedan kat više nalazi se balkon s kojeg bi general pogledao u ropkinje posložene pod njim. Odabrao bi jednu koju je onda trebalo spremiti njemu za silovanje. Europljani su vodu iz te cisterne smatrali zagađenom, no bila je dovoljno dobra za polijevanje odabrane nesretnice, nasred dvorišta, da je svi vide. Ako bi se slučajno opirala zavezali bi joj za noge olovnu kuglu i ostavili da stoji na gorućem suncu bez hrane i vode. Jednom očišćena poslana je strmim stepenicama gore u generalove odaje. A kroz njegove odaje puhao je osvježavajući vjetar i pogled pucao na plažu, palme i ocean. Ako bi mu se svidjela postala bi mu konkubina, ako bi ostala trudna zavrijedila je "privilegirani" položaj i više se nije vračala u tamnice. Što to govori kada ti je najbolja stvar koja ti se mogla desiti bilo silovanje?

Muškarci su zatvarani u tamnice u velikom glavnom dvorištu. Njihove tamnice imale su puno manje prozora i ventilacije. Toliko malo da, kada bi se vrata zatvorila, ljudi bi se našli u potpunoj tamni. U živoj grobnici. Iz tamnica odlazili su dugačkim tamnim hodnikom prema "The Door of no Return" - vrata bez povratka, vrata na kojima bi bili ukrcani na brodove i otpremljeni u Ameriku. Svaki korak označavao je korak prema nečemu još gorem, svaki stadij tog puta značio je pad u sve dublji čemer i jad. Bili bi zavezani jedan za drugoga u dugačke redove metalnim lancima. Hodali bi tako pogrbljeni, više se vukli, dok se ne bi našli u prostoriji pred vratima bez povratka. Tamo bi možda ugledali svoju ženu, kćer, sestru ili majku. Tamo bi zadnji puta vidjeli svoje najbliže, svoje voljene, bez da ih mogu osloviti ili dotaknuti. Onda bi se provukli kroz uska vrata i ukrcali na brodove gdje su bili, kažu, kao knjige na polici, stisnuti jedan uz drugoga da niti prst nije stao između.

 
Glavno dvorište i nekadašnja crkva, Elmina Slave Castle

Glavno dvorište i nekadašnja crkva, Elmina Slave Castle

 

Stojimo u onoj tamnici koju sam htjela fotografirati, crvene krpe i lanci na podu. Prije četiri godine tu je održana izvedba, 28 ljudi skinulo se samo u te krpe i zavezalo lancima za pod. Ostali su tamo 12 sati, sve što su morali obavljati obavljali bi točno tamo gdje su i bili. No jedino što jesu obavljali bilo je uriniranje. Ato nam kaže da se nakon toga tjedan dana nije moglo ući u tamnicu od groznog smrada. Pokaže u kut šipke stare stotine godina, šipke koje su robovi stiskali promatrajući nebo i svijet iz svojih tamnica. Pozove nas da ih dotaknemo. Nitko se ne mrdne. Svi gledaju pred sebe, ošamućeni, potiskujući suze, jedna djevojka, čiji su preci iz te utvrde bili poslani za Karibe, plače. Kamera mi stoji i dalje oko vrata, ugašena. Koji sam ja jebeni kreten.

 
Elmina

Elmina

 

I osjećaš se toliko krivo, i osjećaš se toliko teško, i ne znaš što da kažeš, i ne znaš gdje da gledaš. Nitko nije progovorio niti riječ unutar tih dva sata. Čulo se samo poneko šmrcanje i škripanje pod stopalima. Plače mi se i povraća mi se. Muti mi se pred očima i mogu ih vidjeti, izbijene, prebijene, nesretne, ljude tretirane gore od bilo koje životinje. Razmišljam o tome imam li ja pravo plakati? Jesam li onda licemjerna? Zato što sam bijela, zato što sam Europljanka, zato što sam okusila white privilege. Suze mi se probijaju niz obraze, a ja ih brzo brišem. Htjela bih sjesti na pod i ridati. Htjela bih vrisnuti. Ne mogu niti zamisliti kako se osjećaju crnci u našoj grupi. Tu noć nisam mogla zaspati, okretala sam se u velikom hotelskom krevetu, palila pa gasila svjetlo, viđala ih svuda oko sebe, duhove onih dovoljno nesretnih da se rode na krivom mjestu i u krivo vrijeme.

Sjetim se svih rasističkih šala koje odjekuju u hrvatskim školama i na hrvatskim pijankama. Opomenem ih često, no ponekad mi se neda, ponekada ne opomenem dovoljno žestoko, ponekad jednostavno pustim. Od kuda si dajemo pravo zbijati šale na takvu nesreću, sprdati se s ropstvom? Od kuda uopće pomisao da je ova priča u bilo kojem kontekstu smiješna? Ako sam bila naporna prije, pazi kako ću sada tek ubijati tu nazovi zabavu na temu ropstva i boje kože. Ato je završio turu poznatim riječima Alberta Einsteina: "The world is a dangerous place to live; not because of the people who are evil, but because of the people who don't do anything about it."

 
Elmina

Elmina

 

P.S.
Razmišljala sam puno koliko je uredu objaviti ovu priču i ove fotografije na društvenim mrežama. Zaključila sam da je uredu jer ima svrhu. Cilj mojih putovanja nije promatrati sve kroz ružičaste naočale i naivno se hihotati samo pucajući selfije. Cilj mojih putovanja je probati vidjeti svijet kakav zaista i jest. A cilj mojih putopisa je što iskrenije te spoznaje prenijeti.

Fotografije nekih ovako zlih događaja i mjesta često se prikazuju kao crno bijele, valjda kako bi se smanjio senzacionalizam i estetički naglasak same fotografije. Ja to odbijam napraviti. Ropstvo nije neka crno bijela anegdota koju ćemo zatrpati duboko u povijest i više je ne osloviti. Realno je. Istinito je. Događaji opisani u ovoj objavi događali su se pod predivnim plavim nebom, dok su ptice pjevale s visokih palmi. I na najljepšim pješčanim plažama događaju se najveći horori.

Ropstvo se često naziva epizodom, u Hrvatskoj se uopće ne uči o Atlantskoj trgovini robljem, ljudi koji nikada nisu vidjeli osobu druge boje kože uzimaju si za pravo zbijati rasističke šale (čak i da jesi vidio osobu druge boje kože i dalje nemaš to pravo). Mržnja najčešće proilazi iz neznanja, pa eto sada znaš. Izlika više nema.