Godišnje lekcije

Probudili smo se oko pet sati ujutro, ljetno Sunce provirivalo je iza obližnjeg brdašca i kroz prozore kampera. Prošlu noć bilo je teško vidjeti gdje smo to zapravo dospjeli. Dečki u nekoj seoskoj pizzeriji pored Dubrovnika uputili su nas ovdje kada smo ih pitali gdje bi se moglo kampirati na divlje, pitanje na koje su do tada svi odgovarali s "Kampirati na divlje blizu Dubrovnika?! Hahaha!" No ovi dečki ipak su nas znali uputiti i njihove pomalo sumnjičave upute koje su završavale s "skrenete kod pumpe i uđete u šumu, bit će mrak, ali samo vozite dalje" na kraju su se ipak pokazale kao apsolutni spas.

kamp
kamp1

Našli smo se u napuštenom vojnom ljetovalištu, u večernjem mraku visoke socijalističke zgrade razbijenih prozora i išaranih zidova činile su se pomalo zastrašujuće. Ma šta pomalo, činile su se kao savršen set za neku Black Mirror post-apokalipsu. Ali jutro nas je obavilo bojama ljeta, šljunak pod bosim stopalima, miris borova, osjetila se lakoća u zraku, jednostavnost, opuštenost. Kao nigdje nam se ne žuri, kao sve je baš tako kako treba biti, kao oni neki trenuci, neki ljudi, neka mjesta gdje se nađeš slučajno, a ostaneš namjerno. Bacili smo se u more goli jer ono je tada zaslužilo da ga se jedino tako i osjeti, potpuno i slobodno. Na jednoj od pravokutnih hotelskih zgrada sa 276 istih pravokutnih prozora čija su stakla odavno polupana i njihove krhotine zaobljene pod pritiskom valova, a prozorski okviri istrunuti u raznim nijansama zelene i smeđe, napisano je crnim sprejem 'All Inclusive'. Gledala sam to dok smo sjedili na plaži i doručkovali hladne ostatke pizze od prošle večeri.

 
kamp3
kamp4
 

Zvuči li pretenciozno ako kažem da je to sve što mi zapravo treba da budem suštinski zadovoljna? Putovanja te nauče koliko ti je malo zapravo potrebno kada cijeli svoj život moraš spakirati u 20 kg ili kada sve ono što ti je "stvarno potrebno" mora stati u mali ruksak - shvatiš koliko ti je malo stvari zapravo "stvarno potrebno". Shvatiš da su ljudi ono što cijeniš najviše, neki ostanu s tobom za jednu večer, neki za jedan život, i svi s tobom ostave nešto svoje. Shvatila sam da je energija sve i taj dan ta napuštena uvala i zaboravljeni dio mora napunili su me svojom energijom.

 
sri_lanka
 

Par mjeseci kasnije stajala sam na nekoj plaži na Šri Lanki pijana i puna nekih emocija koje su se kovitlale u meni i nisu nalazile načina da se poslože. Plakala sam jer mi se, eto, plakalo, a sto koraka od mene treštio je bar iz kojeg sam upravo izašla. Plakala sam od sreće i od tuge, od težine i od olakšanja, i odjednom sam počela da pričam, sama sa sobom, s vjetrom, s oceanom... Uvidjela sam da ipak vjerujem u nešto, vjerujem u prirodu, u životinje, u dobro u ljudima. Vjerujem u te neke svoje Bogove i Božice koji nađu put do mene na napuštenoj plaži na Jadranu ili kroz visoke valove Indijskog oceana. Dvije noći kasnije sjedila sam u puno mirnijem baru na nekoj drugoj plaži Šri Lanke s tri nepoznate djevojke i svaka je pričala svoju priču o Putu. I opet me preplavio onaj osjećaj zadovoljstva - 'All Inclusive' uz toplu pivu, nekog psa koji mi se mota pod nogama i ponovo suze u očima, ali ovog puta samo i sigurno od smijanja.

Putovala sam puno ove godine, pokušavajući složiti ovaj post odlučila sam da mi je prva novogodišnja odluka da slike s putovanja organiziram i uređujem čim se s putovanja vratim jer ovako je to jedan veliki nered u kojem ja sad ne mogu naći niti jednu jedinu sliku iz Barcelone... Na svakom tom putovanju intimnije sam se upoznala sa svojim Božanstvima, naučila da je "be kind to yourself and others" jedino što u životu trebaš znati, i najmiliji 'All Inclusive' uključuje hladnu pizzu i toplo pivo i sve one trenutke u kojima ti duša jednostavno zanijemi, sve one trenutke u kojima se nađeš slučajno pa ostaneš namjerno.

 
sri_lanka1