Kandy, Šri Lanka

Sletjela sam u Colombo mrtva umorna. Kartu sam kupila ovog ljeta nakon nekog finog hašiša, a inače ne pušim. Super trik za biranje destinacija! Iz nekog razloga uzela sam let s presjedanjem, a postoji izravni. Znam da sam u tom trenutku imala razlog, ali ga ovako trijezna ne mogu smisliti...

Frendovi su mi rekli da na aerodromu uzmem tuk-tuk, ali su mi zaboravili reći da na aerodromu nema tuk-tukova već da moraš izaći iz aerodroma pa hodati još malo desno. Uglavnom me je smotao neki taksist i naplatio mi €4 da me ostavi na krivoj autobusnoj stanici 2km dalje. Rekao mi je da mogu uzeti *taj* bus za Kandy. Naravno da *taj* bus nije išao za Kandy. Nekom pantomimom više ljudi mi je reklo da će bus za Kandy doći tu kroz neko vrijeme. Neko vrijeme je neznano. Sjednem i čekam. Svi me gledaju. Jedina sam bijelkinja, jedina turistkinja. Uskoro se skupi još ljudi koji čekaju. Par autobusa je već prošlo i ja pitam ženu do sebe "bus, Kandy?" sliježući ramenima, a ona mi na savršenom engleskom odgovara da dolazi kroz 20 min i da ona isto ide za Kandy. Nakon toga samo što me nije uzela za ruku i uvela u bus. Bus je kričavo crveni, iznad šofer šajbe blješte figurice Buddhe, narodna muzika trešti, sve je nekako Las Vegas trashy. Ja ulazim i deda u prvom redu mi signalizira da sjednem pored bake u prvi red. Isto rade i baka i žena s dobrim engleskim i vozač. Ok onda, prvi red baka, ja i još jedna mlada djevojka, izrazito prisne i stisnute.

 
kandy-1
 

Znate one grozne hrvatske autobuse koji staju pored svake masline? Ovaj je u 4 sata imao 59 stanica. Samo što on zapravo ne stane, on malo uspori a ljudi iskaču i uskaču. Na jednoj stanici uskočila je žena koja se stala pored nas tri stisnute u prvom redu. Za nju više nema mjesta za sjesti, a u rukama drži dvije velike torbe. Bez pitanja torbe stavlja u krilo djevojke pored mene. Jel moguće da se poznaju? Uskoro ju po ramenu tapše i deda s druge strane i ona mu bez pitanja daje jednu od torbi. Hah, a u ZETu se babe kese trudnicama i za uho povlače studente koji se ruše od umora i koji su se usudili sjesti. Drndamo se po Sri Lankanskim cestama, vozimo otprilike ko onaj bus iz prvog Harry Pottera. Jesu ti roditelji ikad kao maloj rekli da ne mašeš rukom kroz prozor auta jer ćeš ostat bez ruke? E, na Sri Lanki hoćeš. Čini se da smo udarili tuk-tuk. Puno dernjave i suza od strane tuk-tuk vozača i puno pogleda ispričavanja upučenih meni. Zašto meni?

Idući event je ulazak dvojice mladih budističkih svečenika u autobus. Do sad su se ljudi pored mene već izmijenili i promijenili i dižu se. Više ljudi gestikulira i meni da se dignem. Dižemo se kako bi svećenici mogli sjesti. Nisam stajala niti dvije minute a vozač mi pokazuje da sjednem pored njega. Svi me paze, gledaju, prate ako se osmijehnem ili kažem neku riječ. Interesantna sam im zbog boje kože i žele mi priuštiti najbolje iskustvo u svojoj zemlji.

 
kandy-tree
 

Hostel u Kandyu je miran, svega desetero ljudi. Prije nego što izađem na večeru zaustavlja me Nizozemac i nudi Sri Lankanskim viskijem arrackom. Naravno, gimme! A gdje na večeru? Jeftina mjesta ne služe alkohol, a ja mjesec dana nisam okusila alkohol jer sam sve popila i lijena sam ići u tu mučnu nabavku alkohola u Abu Dhabiju. Fuck it. Idem na skupo mjesto, ono gdje večera i piva dođu €7. Idem na brzu večeru i kupit pive pa se vračam u hostel da udremo po arracku, neka se krsti ovo putovanje.

Ali rooftop restoran nije miran i pitom kako sam očekivala. Hrpa srednjovječnih i umirovljenih Engleza koji su tu zbog utakmice kriketa i cijeli dan su proveli uživajući u happy houru. Sjedam na šank i kako sam naručila piće obrača mi se muškarac koji sjedi jedan stolac dalje od mene. Ok, možda sam sjela tu zato što je zgodan, jedini mlađi od 40 godina u cijelom lokalu i sam. Možda. Super vibramo, skužimo da smo u zadnjih par godina bili na svim nekim istim mjestima. Kasnije je, u društvu, imao i neke feminističke i ekološke komentare tako da samo da znate da je to to i mislim da nije ništa čudno što sam se u svoj hostel vratila tek iduće jutro.

Idući dan tražila sam vožnju tuk-tukom, a dobila kompletan razgled grada. Suren me uzeo pod svoje i pokazao mi skrivene dragulje Kandya, one u kojima sam opet bila jedina bijelkinja i jedina turistkinja. The giant Javan Fig Tree na University of Peradeniya, Ranawana Temple, Geragama Tea Factory, Spice Garden i sve one usputne postaje. Stali smo pored polja čajevca, samo da uzmem tako neku sliku. I pojavila se baka, u ruci držeći buketić i pružajući ga meni. Zatim me uvela među brojne biljke, pokazala mi kako da čajevac smrvim da osjetim njegov snažan miris. U Spice Gardenu Joseph, muškarac koji mi je svaku biljku i začin pokazao i dao mi na probam i ponjušim, odbio je primiti napojnicu. U Ranawana Templeu mimoišla sam se sa grupom predvođenom budističkim svečenikom, reklo bi se, sa hodočašćem. Djeca su mi se smiješila, mahala, pozdravljala, slala poljupce.

A ja sam se bojala. Bojala sam se ko što se uvijek bojim kada krećem na put sama. Bojala sam se zato što su mi svi rekli da je opasno ići sama na Sri Lanku. Bojala sam se jer su mi svi rekli da ne nosim kratke hlače, da ne hodam po noći sama, a zaboravili su mi reći o osmijesima, o jeziku bez riječi, o dobroti koja me na ovom putu u stopu prati.

 
kandy-tea
kandy-river