Mirissa, Šri Lanka

Iz Elle sam se uputila prema južnoj obali Šri Lanke, autobus sam ulovila upravo onako kako se to na Lanki i radi... Krenula sam prema stanici pola sata prije negoli je bus trebao stići, a nabasala sam na njega kako bijesno vijuga ćim sam izašla iz hostela. Sada već ispraksana, uskočila sam kroz njegova otvorena vrata još u vožnji i sasvim se samopouzdano odklatarala sa svoje dvije torbe do prvog slobodnog mjesta. Svjetski sam se trudila da bar malo odspavam jer tog jutra sam se digla u 4h, planinarila, izgubila se, i sada mi se vrtilo od umora. Noge sam stavila na veći ruksak, obgrlila mali, ali nema u tim busevima baš nekog spavanja. Neočekivani zavoji, očekivani kamioni koji voze u krivom smjeru, i melodične trube su kao čačkalice kojima ti netko drži oči otvorene.

Autobus me ostavio u Matari od kuda sam uzela tuk-tuk do Mirisse. Prijateljici sa PMF Geografije je profesor rekao da su na Šri Lanki taksiji jeftiniji od tuk-tuka, jer se njima samo turisti voze. To je zapravo suprotno od istine iz čega sam ja zaključila da ako ikada želim predavati na Geografiji, katedra bi me trebala čekati.

 
mirissa-1
 

U Mirissi sam se opet srela s Englezom. Ležali smo na prekrasnoj pješčanoj plaži, uživali u happy hour koktelima i gledali kako se oblaci polako skupljaju. No prije nego što se skupe, idem se ja bućnuti. Zaista volim plivati, volim Jadran u kojemu se možeš ispružiti na leđa i škiljiti u Sunce. Ali Šri Lanka nije usred Mediterana već usred oceana gdje ogromni valovi udaraju o obalu i privlače one hrabrije surfere. Rastu visoki par metara pa se razbiju u bijelu pjenu nedaleko od obale. Tada te udare i onemugućuju bilo kakvo pružanje i škiljenje. Ali ja kao pametna Hrvatica koja od malena pliva u Jadranu zaključujem da ako samo pređem tu liniju gdje se razbijaju, mogu nesmetano plivati.

I mogu, samo se ne mogu vratiti. Kada se u povratku nađem u liniji bijele pjene, valovi me povlače u sebe pa se preklapaju preko mene, vrte me i okreću, skidaju mi badić i napajaju me slanom vodom. Nije to ono kada te netko baci u more pa popiješ malo soli. Zaista, bilo me strah, nisam mogla izaći van, gušila sam se, ručak mi se dizao, taman kada bi me jedan val izbacio drugi bi me odmah povukao. Razmišljala sam samo kako je ovo sigurno zašto ne smiješ ići plivati nakon što jedeš i da zašto to govore i u Hrvatskoj kada kod nas nema ovakvih valova? Kakve glupe misli prije utapanja... Uprla sam se nogama u pijesak i između dva vala uspjela otrčati izvan njihovog dometa. Dok sam izlazila iz mora imala sam neki Baywatch rad, sve dok nisam došla do Engleza koji je umirao od smijeha. Moja borba je bila itekako očita s obale. Znači ne što sam skoro umrla, nego sam se još i osramotila! "Sada si naučila poštivati ocean," rekao mi je pa me uvjerio da me pratio i pazio da se zaista ne utopim. Ok onda, ocean, poštujemo se...

 
mirissa-2
 

Tu večer smo na plaži jeli frišku ribu i gledali zalazak Sunca kako se probija kroz krošnje palmi i sjene oblaka. Uskoro nam se pridružila i Njemica koju smo upoznali na plaži, a onda i par djevojaka koje rade s Englezom i koje je tamo slučajno sreo. Runde su se zarundale i na kraju smo završili u nekom beach bar klubu u kojem nisu htjeli pustiti Cecu kad sam tražila. Kakav mrtvi Drake, nema do balkanskog partija!

U jednom trenutku shvatila sam da ne želim biti tamo, s tim izblajhanim i pijanim Engleskinjama, opijajući se kako bih mogla plesati na tu glupu muziku. Spustila sam se do vode i razgovarala s njom, jedinom Božicom u mojim galaksijama - majkom prirodom. Razgovarala sam s oceanom, baš onako na glas, jer se od šuma njenih valova moj glas nije niti čuo. Govorila sam joj kako bih voljela nekoga, nekoga tko bi u ovakvim trenucima pošao za mnom, stisnuo mi ruku. Ma bila sam pijana... Zalomi mi se tako ponekad da poželim nekoga da mi prati korak, no uskoro shvatim da su takvi rijetki, a moj korak prelagan da bi me oni napola pravi negdje vezali. U nizu tih kvalitetnih razmišljanja javila sam se i bivšem samo kako bih shvatila da on mene više ne želi čuti ma koliko sam se ja bila trudila ne spaliti te mostove. Neki se raspadnu sami kako bi ti onemogućili da se ikada više vratiš. Možda je i bolje tako... Previše se dobrih stvari nalazi iza novih uglova da bih se okretala za onima već prođenima.

 
mirissa-3
 

Iduće jutro probudila sam se s ubojitom glavoboljom no svejedno odvukla i sebe i Engleza na whale watching koji je trebao trajati tri sata, a zapravo trajao sedam. Vozili smo se brodom usred oceana kako bismo mogli vidjeti plavetne kitove, najveće sisavce na svijetu. Vidjeli smo tri, kako izbacuju vodu kroz rupicu na vrhu glava, izgledajući kao plešuće fontane, i njihova tamno plava leđa. Nismo ih vidjeli izbliza, niti u cijelosti, niti kako rade trikove, ali vidjeli smo ih u stvarnosti, onakve kakvi zaista jesu, nedostižni ljudskom oku i ruci. Poštujem to, poštujem da nije sve moje pravo, da te životinje neću nikada vidjeti, poštujem svoje Bogove, svu prirodu koja me okružuje, i zato ju nikada neću okovati, nikada staviti u kaveze. Shvatite ljudi jednom za svagda, ona nije naša, nimalno nam ne pripada i nemamo nikakva prava koja bismo na nju mogli položiti...

 
mirissa-4