Depresije novih početaka

Kada god se preselim - plačem. Otprilike tri puta godišnje, tjedan dana ridam po noći i pitam se što mi je ovo trebalo. Pitam se ne bi li mi bilo ljepše u nekom malom stanu u Zagrebu, s par pasa, policama punima knjiga i ormarićem za fini alkohol. Poslije se priviknem, počnem graditi život, rutine i rituale, uživam u novim iskustvima i poznanstvima, ali dođu ti trenuci, poklope te iznenada i ostave da žališ za nečim što bi mogla zvati svojim.

Uz putovanja gotovo se uvijek vežu pozitivne stvari, uz život on the road vežu se avanture, sloboda i lakoća. I jest tako - putovanja na duge staze, ona koja prestanemo nazivati putovanjima, nego ih gledamo jednostavno kao život i svakodnevicu, takva putovanja donesu jednu novi percepciju. Shvatiš kako je sve relativno, kako se u svakom trenutku možeš diči i otići i, najviše od svega, naučiš cijeniti samu sebe i stavljati svoje potrebe na vrh popisa.

 
LRM_EXPORT_20180510_130253.jpg
 

No ponekad, ma često, dogode se noći kada sežeš rukama oko sebe i nalaziš prazninu... Na vremenskoj crti svog života računam da sam počela putovati s 15 godina, tada sam počela mijenjati države, kontinente, domove i ljude. U zadnjih šest godina najduže što sam provela na jednom mjestu bile su dvije godine u Zagrebu pred kraj srednje škole, sa ljetima razbacanim po svijetu. Do kraja svoje 20e godine, imat ću bivše domove na tri kontinenta i u pet država, sve selidbe koje sam odradila sama, s ruksakom na leđima, bez obitelji, partnera ili prijatelja. To je život koji sam odabrala i za koji sam se borila. Život koji mi je donio nebrojeno mnogo iskustava, naučio me toliko toga o sebi i drugima, posijao u meni ljubav prema ljudima, životinjama i prirodi, otvorio vrata i oči...

No slagala bih kada bih rekla da nema svoju cijenu. Ovog ljeta stajala sam u stanu muškarca koji je upoznao mog psa, u stanu u kojem sam se počela osjećati kao doma, i slušala dok mi je govorio kako mu je vrijeme sa mnom prekrasno, ali kako nema smisla ulaziti dublje u odnos jer ja odlazim za par mjeseci. Voljela bih reći da je to prvi put kako sam čula te riječi. Voljela bih da se mogu naljutiti na takav prekid. Voljela bih da mislim kako je bio u krivu. Svi moji romantični odnosi bili su takvi i to je cijena koju sam ja pristala platiti za ovaj život bez stalne adrese. Veze na daljinu nisu mi opcija kada se ne možeš uloviti za neki datum i reći "tada počinjemo". Smatram da ako je to bilo to, desit će se ponovo. Odbijam svoj život i prioritete podrediti nekome drugome.

 
novipocetci1
 

Teško stvaram prijateljstva, teško se otvaram ljudima. Ljudi te ne puste lako u svoje živote, ne zaista, ipak sam ja tu samo u prolazu. Takva se stvore onda i prijateljstva - prolazna, oportunitetna. Dugo vremena držala sam se bilo koga tko mi je htio biti prijatelj, zbog straha od samoće. Straha jer nemam nikog svog u toj novoj zemlji. S vremenom sam naučila da ne želim prijatelje koji zovu samo kada nešto trebaju, ne želim oko sebe ljude negativne energije, ne želim trošiti vrijeme na površne odnose koji u mom životu neće ostaviti nikakav trag. Napravi takvu čistku među prijateljima koje znaš cijeli život i, onih pravih i najbližih, neće ih baš puno ostati. Napravi takvu čistku među prijateljima koje si upoznala u par mjeseci u novoj državi, i...

novipocetci3

Upoznala sam neke najbolje prijatelje, srodne duše s kojima klikneš i nastavila bi klikati, samo da i ti i ona ne morate nastaviti dalje. A onda, u tom dalje, desi se život i obaveze i svakodnevni pozivi razvodne se u poruke svakih par mjeseci, iako i tada rasipaš dušu, ali nije isto, ona ipak nije tu.

Dođu nekad tako te noći, kada bih bacila mobitel u zid i opsovala što mi je najbolja prijateljica tisućama kilometara daleko. Opsovala što mi je najbliža osoba na mojoj geografskoj točci ili psihologica ili šefica, još nisam odlučila. Onaj muškarac, na kojeg se nisam mogla ljutiti nakon prekida, znao mi je reći, kada bih se šćućurila na njegovom kauču s čašom vina, "Ti samo želiš biti voljena". Prvo sam se ljutila, mislila da mi se ruga, nakon nekog vremena samo bih ga pogledala i rekla - "Da". Da, želim imati nešto svoje, ne mora biti cijeli stan niti set lonaca, ponekad bi bila dovoljna samo nečija ruka nadohvat. A zašto ovo pišem sada i ovdje? Pa možda zato da vam priznam kako se i ono idilično ponekad naplati, a možda noćas samo sežem prstima kroz prazninu...